Narodni dom u Buzetu.

Što da radi jedan mali policijski službenik kojega su devedesetih, s dolaskom demokracije u Hrvatsku, umirovili zbog toga što je bio izdanak prošlog vremena i uz to loših krvnih zrnaca? Kamo da se djene kada je odjednom, preko noći, bez neke svoje osobne krivnje, postao višak u svačijem računu, državnom, gdje je tek beznačajan, na pogrešnom mjestu uveden broj, i obiteljskom, gdje nenadano postaje dosadna smetnja?

 Tražeći bilo kakav izlaz iz ponižavajuće nepotrebnosti i egzistencijalne beznačajnosti, jedini se lik ove komedije odlučuje da amaterskim izumiteljstvom povrati poljuljano dostojanstvo, a možda, ako se posreći, i zaradi koju kunu pa da njome nekako pokrpa onu bijednu crkavicu od prijevremene mirovine u koju su ga prisilno poslali. Neuk i bez bilo kakvog tehničkog dara, on neumorno smišlja izume koji ne samo da su potpuno beskorisni, upravo kao i njihov tvorac, nego su, poput njega, još i groteskno smiješni. Smiješni su upravo zbog toga što bi trebali nečemu služiti, a ne služe ničemo, što bi trebali popraviti život svih umirovljenika, a ne popravljaju ništa, jer jetaj život kojega bi oni trebali popraviti, beznadno nepopravljiv.

Spasonosno zapažanje da se samo i jedino u politici može brzo i jednostavno, bez bilo kakvogznanja o bilo čemu, bez talenta, bez truda, bez pameti, doći i dougledna položaja i do novca, otvara nesretnom Lazi novuperspektivu i on jednostavnom ačunicom otkriva potencijalnusnagu osiromašene i deklasirane mase umirovljenika koja binjega, čelnu osobu revolucionalnog umirovljeničkog pokreta,dovela daleko, daleko, sve do položaja predsjednika Republike.Treba li spominjati da i ta zamisao junaka ove smiješne i tužnepriče završava jednako kao i njegovi izumi.

Ima li spasa, ima li nade, vapaj je kojemu jedino jeka daje odgovor....